On nije samo ljekar. On je moj prijatelj. Čovjek kojem jednostavno vjerujem. Čovjek koji mi je pokazao pravi put u novi život. Da njega nijesam sreo i dalje bih, vjerujem, patio na nekom podgoričkom trotoaru. On me izliječio od kuge zvane droga i - pobijedio heroin u meni...

Ovim riječima je nedavno svoju ispovijest za „Pobjedu“ počeo dugogodišnji bivši narkoman iz Podgorice Ljubiša Bošković (38). Slično su govorili i njegovi „jarani sa igle“, takođe bivši narkomani o kojima smo pisali - Tivćanin Dražen Žegura i Podgoričanin Srđan Redžić. Njihove riječi poslužile su nam kao povod za priču o tome - ko je dr Ljubinko Kaluđerović, čovjek koji je od 2006. godine, odnosno otkad je iz Moskve došao u Podgoricu, tri puta pobijedio „kugu 21. vijeka“ i trojicu bivših narkomana izveo na pravi put, kako kažu.

Inače, dr Kaluđerović je danas zaposlen u Centru za rehabilitaciju i resocijalizaciju na Kakarickoj gori, u Podgorici jednom sedmično radi u Centru za mentalno zdravlje, a možete ga naći i u Domu zdravlja na Koniku....

O dr Ljubinku Kaluđeroviću se mogu ispričati mnoge priče. Najljepše su, svakako, one o njegovim moskovskim godinama, o danima studiranja i pomaganju ljudima ogrezlim u paklu. Bio je vodeće ime u liječenju narkomanije u Moskvi, a danas je svakako najpoznatiji crnogorski psihijatar - narkolog.

Mi ćemo ovu priču ipak početi iz njegovih Berislavaca, odnosno iz Podgorice. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u glavnom gradu Crne Gore. Bio je lučonoša koji se od svojih vršnjaka razlikovao po tome što je džeparac trošio obilazeći znamenitosti raznih evropskih gradova. Tako su njegovi roditelji Veselin i Nevenka Kaluđerović godinama nagrađivali svog jedinca i njegove knjižice pune petica. Tada je Ljubinko Kaluđerović i izučio prvu životnu lekciju: najvažnija je - sreća u porodici. Uzajamno razumijevanje, otvoren razgovor o svemu, pomaganje... Zato i danas svaka njegova priča sa pacijentima počinje upravo pričom o porodici, o ulozi roditelja u liječenju djece koja su krenula putevima droge.

„Očigledno, ništa nije slučajno“, veli sjećajući se početaka. Nije slučajna ni njegova ljubav prema Rusiji. Kaluđerovići iz Berislavaca, otkad znaju za sebe, znaju za ljubav prema ruskim prijateljima Gruzinovima. Čak četiri generacije Kaluđerovića godinama održavaju kumovske veze sa njima. A Gruzinovi su još daleke 1918. godine došli u Berislavce. Ljubinkov prađed Stano im je bio kum. Poslije je to kumstvo nastavio Stanov sin Drago, pa Dragov sin Veselin, pa Veselinov - dr Ljubinko. Možda baš tu treba tražiti korijene Ljubinkove želje da u Moskvi završi Medicinski fakultet, zatim psihijatrijsku specijalizaciju, pa da se bavi liječenjem narkomanije. U Moskvi je upoznao i svoju suprugu, dr Olgu sa kojom ima kćerku Sofiju i sina Nikolaja, koji su danas mezimci đeda Veselina i babe Nevenke.

Ipak, svaka priča o dr Ljubinku Kaluđeroviću počinje pričom o drogi - najvećem zlu današnjice, zatim o njegovim iskustvima iz Moskve, o Kakarickoj gori, izliječenim narkomanima, heroinu i kokainu, koji sve više uzimaju danak među mladima širom Crne Gore.

- Narkomanija je zaista najveće zlo današnjice i „kuga“ ovoga vijeka. Ona razara porodice, uništava mladost, brakove, karijere, prijateljstvo. Zato je treba sasjeći u korijenu, odnosno najviše pažnje posvetiti prevenciji. U tome roditelji djece narkomana imaju nezamjenljivu ulogu. Roditelji ne smiju prebacivati krivicu s jednog na drugog. Oni zajednički treba da pronađu onu dobru ličnost u svom djetetu, da ga zajedno vaspitavaju i zajedno liječe. Od toga ne treba da budu preči ni biznis, ni karijera, ni ništa drugo. Jer, droga je porodična bolest koja se najbolje i najbrže liječi u porodici – kaže on.

Govoreći o metodama za liječenje bolesti zavisnosti sa kojima se dosad susrijetao u Moskvi, dr Kaluđerović ističe da je jedan od načina koji daje dobre rezultate takozvane komune. Riječ je o izolovanim mjestima u kojima se nastavlja liječenje narkomana nakon izlaska iz bolnice. U njima se ostaje od tri mjeseca do nekoliko godina. Komune su mjesta gdje se održavaju skupovi, gdje ni jedan novi narkoman nema pravo glasa. Ti razgovori i razmjena mišljenja (komune finansiraju roditelji) su se pokazali veoma uspješnim. Osim stručne pomoći narkomani se bavi i korisnim radom (poljoprivreda i slično) a mnogo im znači i iskustvo izliječenih narkomana. Oni svuda u svijetu rade kao volonteri i pomažu u liječenju. Na Narkološkoj klinici u Moskvi, na primjer, poznat je slučaj volontera koji se pet puta liječio i pet puta vraćao drogi. Kad su mu umrli i otac i majka, odlučio je da se vrati normalnom životu. I sam je pobijedio... Sad on pomaže zavisnicima - priča dr Kaluđerović.

Prema njegovom mišljenju, zajednički timski rad je najbolje rješenje i bez njega nema liječenja bolesti zavisnosti.

- Ljekar, psiholog, roditelj, rodbina, trener, supruga, djevojka, izliječeni narkomani... Kad se svi oni udruže biće rezultati. Tako se najbolje pronalazi ličnost u narkomanu. Tako je bilo i u slučaju liječenja Dražena Žegure, Ljubiše Boškovića i Srđana Redžića - kaže dr Kaluđerović.

Malo je profesionalaca

Dr Kaluđerović se danas dnevno susretne i sa po pedesetak zavisnika. Svaki od njih je priča za sebe, kaže. A svaka njihova priča je tužna na svoj način. Bilo da je to priča o đedu čiji su i sin i snaha narkomani, a on ne zna šta će sa dvoje unučadi, bilo da je to uplakana majka koja je opet morala da sinu jedincu da čitavu penziju za drogu, bilo da je to otac koji je zbog sina utjehu morao tražiti u alkoholu.

- Zato treba uraditi sve, kaže dr Kaluđerović, da Crna Gora dobije mnogo više profesionalaca u ovoj oblasti, jer se jedino tako može uspješno nositi sa ovim društvenim zlom koji sve više pogađa mlade.

Stvaranje nove ličnosti

Dr Ljubinko Kaluđerović stalno naglašava da je zavisnost problem koji se ne može sakriti. Zato je otvoreni razgovor u porodici prvi pravi korak u liječenju zavisnika, dok je drugi traženje stručne pomoći u specijalizovanim ustanovama...

- Inače, u posljednje vrijeme sve više zavisnika se obraća Centru za mentalno zdravlje u Podgorici, tražeći u njemu i nadu. Njih je preko hiljadu (na Kakarickoj gori ih trenutno ima 23). Nažalost, ima i slučajeva koji moraju sve da nas zabrinu, priča dr Kaluđerović.

Juče su, recimo, na njegova vrata zakucale dvije trudnice narkomanke. „Ako se zna da su njihovi muževi takođe narkomani, onda jasno, kaže on, da će njihova djeca biti veliki problem za ovo društvo. U rješavanje takvih problema treba da se uključe socijalne i druge službe, šira porodica, čitavo društvo...

U ovakvim slučajevima najvažnije je pitanje - kuda odvesti takvu djecu? Kome ih povjeriti? Zato je program „12 koraka“ program traženja nove ličnosti u svakom zavisniku. Jer na grupama anonimnih narkomana i na skupovima nevladinih organizacija koje se bave ovim problemima, kakva je recimo NVO „Raskršće“, okupi se i do 70 zavisnika, koji iskrenom razmjenom iskustava liječe kako nove zavisnike, tako i sami sebe. Jednom riječju, „12 koraka“ je kao i svuda u svijetu putokaz svakom zavisniku kako da se oporavi. Jer, ne treba zaboraviti, suština zavisnosti je u ličnosti zavisnika, a psihološka zavisnost prethodi fizičkoj“.

Okrenuti novi list

- Zavisnik kojem je istinski do oporavka, a ne do pukih priča o „novom i drugačijem životu“, mora vježbati da bi mogao da izdrži i prihvati stvarnost od koje je uvijek bježao u drogiranje. Stvarnost je, naime, njemu uvijek bila omražena. Dok prezire stvarnost zavisnik ustvari prezire sebe u njoj. Dostojanstvo životnog hoda odavno je izgubio, a način na koji je podlegao okolnostima s pravom mu se čini više nego bijednim. On je stoga više nego bespomoćno bijesan na vlastitu zavisničku stvarnost koja ga primorava da čini stvari u kojima se ne prepoznaje, a koje su svjedok činjenici da kao čovjek propada - kaže dr Kaluđerović.

- Prije nego što krene putem oporavka, a nakon što je dodirnuo dno vlastitog propadanja, zavisnik je sam sebi nepodnošljiv. Slomljen je crnilom svog narkomanskog života, pa ne vidi da bi za njega mogla postojati bilo kakva drugačija stvarnost osim njegove zavisnosti. Zavisnik je tada nepodnošljivo očajan. On je toliko deprimiran svojom nesrećom da stalno očajava nad svojim pravim JA. Izdrži li dovoljno dugo u poziciji tako dubokog i iskrenog očajanja, on će se pročistiti i razriješiti u grijehu, pokori i milost iskupljenja. Tek kroz iskreno pokajanje i pokoru, on dobija priliku da preraste svoju zavisnost - ističe dr Kaluđerović.