Društvo - Nedjelja, 24. januar 2010. godine
LjUDI KOJI SU POBIJEDILI DROGU (1)
U kandžama „bijele smrti“
Od vremena faraona i careva, kad je bila privilegija samo najimućnijih ljudi zrelog doba - narkomanija, najveće zlo današnjice, ne bira žrtve. Naročito otkako je sišla na ulice, među najmlađe...
I Crna Gora se, posebno posljednjih godina, sve više suočava sa mračnim stranama ovog poroka. Tražeći nove metode identiteta i bježeći od stvarnosti, zavisnici se u novim duhovnim horizontima, sve više pridržavaju teorije o „mladim i lijepim leševima“. Međutim, kad prestanu snovi i kad njihova stvarnost bude slikana leševima „koji plivaju u žabokrečini“, kako oni ponekad kažu, u rijetkim trenucima iskrenosti i kad bjekstva više nema, jer im je život vezan samo za špric - poneko od njih se javi ljekaru. Nekad ih dovedu roditelji, koji su do tada zatvarali oči, jer tek kad se suoče sa ovim problemima, porodice narkomana se jedino tada nađu na okupu. A tada je obično kasno... Bilo kako bilo, narkomani su ljudi koji nemaju drugova, nemaju posla, nemaju porodice. Oni rijetki koji se izliječe ili zaliječe, obično se pitaju - kome da se vrate? Kome pripadaju? Ko će im pružiti ruku spasa? Kako da izbjegnu „dobre drugove“ sa šprica?
Srećom, ima i onih koji su našli put koji vodi pravo u normalan život. U život pun radosti, nedaća, problema, pitanja i odgovora. Tim putem već nekoliko godina idu Dražen Žegura iz Tivta i Podgoričani Ljubiša Bošković i Srđan Redžić. A taj put im je, kako slikovito kažu, pokazao dr Ljubinko Kaluđerović, donedavno poznati moskovski specijalista za narkologiju, a danas najpoznatiji i najuspješniji crnogorski psihijatar - narkolog u Centru za rehabilitaciju i resocijalizaciju na Kakarickoj gori kod Podgorice. Ovo je priča o bivšim narkomanima i ljekaru koji im je pružio ruku spasa. Priča o sudbinama trojice mladih ljudi koji su pobijedili drogu i koju ćemo ispričati u nekoliko narednih brojeva „Pobjede“.
Počećemo je od Dražena Žegure (32) iz Tivta. I pitanja - ko je Dražen Žegura danas? Rekao nam je iskreno: „Dražen Žegura je čovjek koji je pobijedio narkomaniju“, i pritom se iskreno zagledao u objektiv našeg fotoreportera, što je do sada bilo gotovo nezamislivo kada su ovi ljudi u pitanju.
- Punih 15 godina moj život su bili - igla, heroin, kokain, marihuana, zatvorske ćelije, LSD, tablete ekstazija... Danas je sve to iza mene. Danas svakome mogu otvoreno pogledati u oči i reći - bivši narkoman je danas student psihologije u Nikšiću i čovjek koji pomaže drugim zavisnicima preko nevladine organizacije „Pravi put“ u Tivtu, gdje živi. Osim toga što želim da nastavim studije, želim da budem ostvaren i na svim drugim životnim poljima. Želim da stvorim porodicu i da jednom novom biću podarim život koji sam ja ponovo dobio nazad, vratio u svoje ruke zahvaljujući dr Kaluđeroviću.
Ovu priču smo mogli početi i na drugi način. Recimo ovako: U osnovnoj školi „Drago Milović“ u Tivtu učenici sedmog razreda izašli na veliki odmor. Đaci, kao đaci.Čini im se da su već odrasli i da će uz marihuanu biti zreliji, sigurniji, odlučniji. Tako je Dražen Žegura ušao u svijet droge. Jednog dana marihuana, drugog alkohol, trećeg tablete. Na rođendanima, na žurkama. Poslije dolaze Srednja pomorska u Kotoru, koju je, kako kaže, nekako završio, pa brodovi „Jugooceanije“ na kojima je jedno vrijeme plovio. Istovremeno je uspješno „plovio“ i kroz svijet droge, jer zna se - mornari su za to najbolji „ortaci“. I tako punih 15 godina...
- Nikome ne bih poželio takav život, priča on danas. Otac pomorac je obično bio odsutan, majka zabrinuta, ali nemoćna da me otrgne iz pakla. Ulica mi je bila bliža i od porodice i od škole. Tek sada vidim kako je to teško pogađalo moje roditelje. Otac mi obolijeva od teške bolesti i umire. I sad se ponekad budim noću optužujući sebe da sam ja kriv za njegovu bolest i smrt. Nikad neću oprostiti sebi što je sa sobom odnio tešku ranu - saznanje da mu se sin drogira, saznanje da bespomoćno srlja u propast. I da sam dotakao dno života. Međutim, očeva smrt me istovremeno natjerala da tražim zaborav. Tada sam mislio da boljeg sredstva za to od droge nema. Droga je, mislio sam, bila moj jedini put. Istovremeno, zapao sam u nekakvo stanje ravnodušnosti, u period bjekstva od stvarnosti. Od svoga života, od očeve smrti, od svega. Na brodovima na kojima sam plovio osjećao sam da me heroin najviše privlači. To je, može se slobodno reći, bila „ljubav na prvi pogled“. Tada mi je izgledalo da sam dobijao odgovore na sva svoja pitanja. A na heroinu sam proveo punih deset godina - od 1997. do 2000. Međutim, ubrzo sam se i fizički i psihički i emotivno osjećao sve slabijim, pa sam se morao vratiti u Tivat. Živio sam u kući u naselju Kaliman, ali nijesam imao snage da vidim kako su odnosi u mojoj porodici svakim danom sve lošiji. Najprije moja porodica nije znala, a ono što su kasnije vidjeli bilo je isuviše bolno. Kasnije, nijesu znali kako da se bore sa tim zlom i kako da mi pomognu. Najteže je, svakako, bilo mojoj majci. Godinama je patila. Nakon gubitka muža, osjećala je kako gubi sina i kako je nemoćna da mu pomogne. Pokušavala je, naravno, kao i svaka druga majka, ali njene riječi mene nijesu doticale, moj svijet je bio „moj špric“. Bio sam ravnodušan na sve patnje koje nanosim i majci i bratu. Ljudima koji me vole. Samo u rijetkim trenucima svijesti imao bih osjećaj krivice, stida i manje vrijednosti. Ipak, to je kratko trajalo. Samo do nove „doze“. Kako je svakodnevna potreba za heroinom iziskivala mnogo novca, ušao sam i u svijet kriminala. Sitne i krupne krađe i preprodaja droge, postale su moja svakodnevica. Ponekad bih se i zaposlio prosto da zavaram samoga sebe da mogu i normalno živjeti. Međutim, sve je to bilo kratkog daha. Da se ubrzo nijesam našao u zatvoru u Spužu, možda nikad ne bih ni saznao da postoji pravi put ka novom životu. Onog dana kada su se zatvorila zatvorska vrata za mnom, u meni se javilo moje normalno „ja“, koje je jasno vidjelo taj put. Kasnije sam sreo svog dobrotvora dr Ljubinka Kaluđerovića i počeo da sigurno koračam kroz njegov program „12 koraka“. Zahvaljujući njima, danas sam izliječen narkoman koji ide normalnim putem....
„12 koraka“
Program „12 koraka“, koji se sprovodi na Kakarickoj gori, u Crnu Goru je stigao zahvaljujući dr Ljubinku Kaluđeroviću. Njime se od zavisnika stvara nova ličnost, sposobna da se suoči sa novim životom. I da pomogne zavisniku... Prvi korak je - prepoznavanje problema i suočavanje sa njim. Drugi, okretanje principima duhovnosti, odnosno iskrenosti, otvorenosti i voljnosti pred samim sobom. Treći je nastavak drugog i mogao bi se pojednostavljeno nazvati - prepuštanje novom životnom putu. Četvrti i peti su vezani za prošlost svakog zavisnika, a šesti znači sagledavanje mana. Što se tiče sedmog koraka njemu najbolje pristaje naziv učenje o poniznosti. On pomaže prevazilaženju loših životnih okolnosti. Osmi i deveti korak su takođe važni, jer je njihov cilj raskid sa zavisničkom prošlošću, dok je deseti koncentrisanje na dnevno preispitivanje načina ponašanja u oporavku. U 11. koraku zavisnik se uči najvažnijim događajima „samo za danas“, dok je dvanaesti korak najvažniji, jer se sastoji od prenošenja poruke zavisnicima koji pate. Dakle, iskustva o ličnom oporavku se prenose onima koji su tek zagazili u pakao.
Kojim putem dalje?
- Početkom 2000. godine prvi put sam pomislio na liječenje, iskren je Dražen Žegura. Pošto sam koristio heroin „na iglu“, obolio sam od hepatitisa C. Uništen na svim životnim poljima, pomišljao sam i na najgore. Ipak i u paklu sam pokušavao sam da se liječim. Nekoliko puta sam odlazio u Psihijatrijsku bolnicu u Kotoru, nekoliko puta se vraćao sa njenih vrata, jednom sam išao i u Split, pa se vratio... Sve zajedno - pokušavao sam ja da se domognem normalnog života, ali nijesam uspijevao. Uvijek bih se vratio heroinu. Da nije bilo spuškog zatvora 2006. ko zna kud bi me život odveo. Život? Upravo u Spužu sam shvatio da sam poražen na svim životnim poljima. Osam mjeseci, koliko sam proveo u ćeliji, u meni je sazrijevala odluka da moram da se „skinem“, da drogi moram reći zbogom. Nekako u isto vrijeme moja porodica se preselila na Seljanovo. Nikad neću zaboraviti oči moje majke kad sam joj saopštio svoju odluku. Dobio sam podršku i od nje i od brata. I, zaista, od izlaska iz zatvora nijesam uzimao drogu. Bio sam nesiguran, preznojavao se, gubio razum, ali - izdržao sam. Ubrzo upoznajem dr Kaluđerovića i tako počinje moj prvi korak u novi život. Kasnije sam postao član novoformirane grupe samopomoći zavisnika, koju je vodio upravo dr Kaluđerović. Prošao sam program „12 koraka“ i nastavio da svoje znanje i iskustvo prenosim drugim zavisnicima. Pomažući drugima, vidim svoj život kao na dlanu. Danas sam najsrećniji kad vidim odlučnost u očima nekog mladog zavisnika da želi da se izliječi...
J. Stamatović - Sjutra: ispovijest Nebojše Boškovića
