5.

 

 

Kad smo kod čistoće, ne zaboravimo na smrad. Kiseli smrad predeža može ugroziti svaki odnos, pa tako i brak. Da biste svoju dragu ponovo namamili u postelju i učvrstili narušeni odnos (a vi ste krivi jer ste u snu prdeli k'o tvor i svoju ljubav doveli do iznemoglosti) morate kupiti "Better Marriage Blanket!". Posebni prekrivač koji ne propušta smrad iz vašeg dupenceta. 

Nastavljamo u revijalnom tonu, tragovima humanih gasova. Pa ko ne bi nakon ove reklame odjurio u apoteku i kupio punu vreću Luftala? Možda oni kojima se više sviđa efekat prirodnog đakuzija. U svakom slučaju, i bez Luftala je zabava zagarantovana. 

 

Nema ništa lepše od prirodnog mirisa vagine. Tako barem tvrde iz nemačke Kompanije "Vice", koja je zaslužna za proizvodnju organskog mirisa "Vulva Original", na koji muškarci, navodno, svršavaju k'o ludi. E, nakon ovoga ne morate više da kradete prljave gaćice svoje komšinice i mirisati ih sakriveni u mraku, samo jedna kap dovoljna je da vas dovede do vrhunca.

 

Jeste li ikada videli čoveka koji je sa tolikom strašću opevao svinje? Em pevač izgleda kao zavodnik, em se raspevao o lepoti svinja i finoći njihovog mesa i to za godišnji sajam u Juti, SAD. Nažalost, klijent "Utah State Fair" odbio je reklamu pravdajući se lošim odabirom glumca – naime on je crnac! Šta god im to značilo.  

 10.

 

Preuzeto sa: Trojka.rs

Od vremena faraona i careva, kad je bila privilegija samo najimućnijih ljudi zrelog doba - narkomanija, najveće zlo današnjice, ne bira žrtve. Naročito otkako je sišla na ulice, među najmlađe...

I Crna Gora se, posebno posljednjih godina, sve više suočava sa mračnim stranama ovog poroka. Tražeći nove metode identiteta i bježeći od stvarnosti, zavisnici se u novim duhovnim horizontima, sve više pridržavaju teorije o „mladim i lijepim leševima“. Međutim, kad prestanu snovi i kad njihova stvarnost bude slikana leševima „koji plivaju u žabokrečini“, kako oni ponekad kažu, u rijetkim trenucima iskrenosti i kad bjekstva više nema, jer im je život vezan samo za špric - poneko od njih se javi ljekaru. Nekad ih dovedu roditelji, koji su do tada zatvarali oči, jer tek kad se suoče sa ovim problemima, porodice narkomana se jedino tada nađu na okupu. A tada je obično kasno... Bilo kako bilo, narkomani su ljudi koji nemaju drugova, nemaju posla, nemaju porodice. Oni rijetki koji se izliječe ili zaliječe, obično se pitaju - kome da se vrate? Kome pripadaju? Ko će im pružiti ruku spasa? Kako da izbjegnu „dobre drugove“ sa šprica?

Srećom, ima i onih koji su našli put koji vodi pravo u normalan život. U život pun radosti, nedaća, problema, pitanja i odgovora. Tim putem već nekoliko godina idu Dražen Žegura iz Tivta i Podgoričani Ljubiša Bošković i Srđan Redžić. A taj put im je, kako slikovito kažu, pokazao dr Ljubinko Kaluđerović, donedavno poznati moskovski specijalista za narkologiju, a danas najpoznatiji i najuspješniji crnogorski psihijatar - narkolog u Centru za rehabilitaciju i resocijalizaciju na Kakarickoj gori kod Podgorice. Ovo je priča o bivšim narkomanima i ljekaru koji im je pružio ruku spasa. Priča o sudbinama trojice mladih ljudi koji su pobijedili drogu i koju ćemo ispričati u nekoliko narednih brojeva „Pobjede“.

Počećemo je od Dražena Žegure (32) iz Tivta. I pitanja - ko je Dražen Žegura danas? Rekao nam je iskreno: „Dražen Žegura je čovjek koji je pobijedio narkomaniju“, i pritom se iskreno zagledao u objektiv našeg fotoreportera, što je do sada bilo gotovo nezamislivo kada su ovi ljudi u pitanju.

- Punih 15 godina moj život su bili - igla, heroin, kokain, marihuana, zatvorske ćelije, LSD, tablete ekstazija... Danas je sve to iza mene. Danas svakome mogu otvoreno pogledati u oči i reći - bivši narkoman je danas student psihologije u Nikšiću i čovjek koji pomaže drugim zavisnicima preko nevladine organizacije „Pravi put“ u Tivtu, gdje živi. Osim toga što želim da nastavim studije, želim da budem ostvaren i na svim drugim životnim poljima. Želim da stvorim porodicu i da jednom novom biću podarim život koji sam ja ponovo dobio nazad, vratio u svoje ruke zahvaljujući dr Kaluđeroviću.

Ovu priču smo mogli početi i na drugi način. Recimo ovako: U osnovnoj školi „Drago Milović“ u Tivtu učenici sedmog razreda izašli na veliki odmor. Đaci, kao đaci.Čini im se da su već odrasli i da će uz marihuanu biti zreliji, sigurniji, odlučniji. Tako je Dražen Žegura ušao u svijet droge. Jednog dana marihuana, drugog alkohol, trećeg tablete. Na rođendanima, na žurkama. Poslije dolaze Srednja pomorska u Kotoru, koju je, kako kaže, nekako završio, pa brodovi „Jugooceanije“ na kojima je jedno vrijeme plovio. Istovremeno je uspješno „plovio“ i kroz svijet droge, jer zna se - mornari su za to najbolji „ortaci“. I tako punih 15 godina...

- Nikome ne bih poželio takav život, priča on danas. Otac pomorac je obično bio odsutan, majka zabrinuta, ali nemoćna da me otrgne iz pakla. Ulica mi je bila bliža i od porodice i od škole. Tek sada vidim kako je to teško pogađalo moje roditelje. Otac mi obolijeva od teške bolesti i umire. I sad se ponekad budim noću optužujući sebe da sam ja kriv za njegovu bolest i smrt. Nikad neću oprostiti sebi što je sa sobom odnio tešku ranu - saznanje da mu se sin drogira, saznanje da bespomoćno srlja u propast. I da sam dotakao dno života. Međutim, očeva smrt me istovremeno natjerala da tražim zaborav. Tada sam mislio da boljeg sredstva za to od droge nema. Droga je, mislio sam, bila moj jedini put. Istovremeno, zapao sam u nekakvo stanje ravnodušnosti, u period bjekstva od stvarnosti. Od svoga života, od očeve smrti, od svega. Na brodovima na kojima sam plovio osjećao sam da me heroin najviše privlači. To je, može se slobodno reći, bila „ljubav na prvi pogled“. Tada mi je izgledalo da sam dobijao odgovore na sva svoja pitanja. A na heroinu sam proveo punih deset godina - od 1997. do 2000. Međutim, ubrzo sam se i fizički i psihički i emotivno osjećao sve slabijim, pa sam se morao vratiti u Tivat. Živio sam u kući u naselju Kaliman, ali nijesam imao snage da vidim kako su odnosi u mojoj porodici svakim danom sve lošiji. Najprije moja porodica nije znala, a ono što su kasnije vidjeli bilo je isuviše bolno. Kasnije, nijesu znali kako da se bore sa tim zlom i kako da mi pomognu. Najteže je, svakako, bilo mojoj majci. Godinama je patila. Nakon gubitka muža, osjećala je kako gubi sina i kako je nemoćna da mu pomogne. Pokušavala je, naravno, kao i svaka druga majka, ali njene riječi mene nijesu doticale, moj svijet je bio „moj špric“. Bio sam ravnodušan na sve patnje koje nanosim i majci i bratu. Ljudima koji me vole. Samo u rijetkim trenucima svijesti imao bih osjećaj krivice, stida i manje vrijednosti. Ipak, to je kratko trajalo. Samo do nove „doze“. Kako je svakodnevna potreba za heroinom iziskivala mnogo novca, ušao sam i u svijet kriminala. Sitne i krupne krađe i preprodaja droge, postale su moja svakodnevica. Ponekad bih se i zaposlio prosto da zavaram samoga sebe da mogu i normalno živjeti. Međutim, sve je to bilo kratkog daha. Da se ubrzo nijesam našao u zatvoru u Spužu, možda nikad ne bih ni saznao da postoji pravi put ka novom životu. Onog dana kada su se zatvorila zatvorska vrata za mnom, u meni se javilo moje normalno „ja“, koje je jasno vidjelo taj put. Kasnije sam sreo svog dobrotvora dr Ljubinka Kaluđerovića i počeo da sigurno koračam kroz njegov program „12 koraka“. Zahvaljujući njima, danas sam izliječen narkoman koji ide normalnim putem....

„12 koraka“

Program „12 koraka“, koji se sprovodi na Kakarickoj gori, u Crnu Goru je stigao zahvaljujući dr Ljubinku Kaluđeroviću. Njime se od zavisnika stvara nova ličnost, sposobna da se suoči sa novim životom. I da pomogne zavisniku... Prvi korak je - prepoznavanje problema i suočavanje sa njim. Drugi, okretanje principima duhovnosti, odnosno iskrenosti, otvorenosti i voljnosti pred samim sobom. Treći je nastavak drugog i mogao bi se pojednostavljeno nazvati - prepuštanje novom životnom putu. Četvrti i peti su vezani za prošlost svakog zavisnika, a šesti znači sagledavanje mana. Što se tiče sedmog koraka njemu najbolje pristaje naziv učenje o poniznosti. On pomaže prevazilaženju loših životnih okolnosti. Osmi i deveti korak su takođe važni, jer je njihov cilj raskid sa zavisničkom prošlošću, dok je deseti koncentrisanje na dnevno preispitivanje načina ponašanja u oporavku. U 11. koraku zavisnik se uči najvažnijim događajima „samo za danas“, dok je dvanaesti korak najvažniji, jer se sastoji od prenošenja poruke zavisnicima koji pate. Dakle, iskustva o ličnom oporavku se prenose onima koji su tek zagazili u pakao.

Kojim putem dalje?

- Početkom 2000. godine prvi put sam pomislio na liječenje, iskren je Dražen Žegura. Pošto sam koristio heroin „na iglu“, obolio sam od hepatitisa C. Uništen na svim životnim poljima, pomišljao sam i na najgore. Ipak i u paklu sam pokušavao sam da se liječim. Nekoliko puta sam odlazio u Psihijatrijsku bolnicu u Kotoru, nekoliko puta se vraćao sa njenih vrata, jednom sam išao i u Split, pa se vratio... Sve zajedno - pokušavao sam ja da se domognem normalnog života, ali nijesam uspijevao. Uvijek bih se vratio heroinu. Da nije bilo spuškog zatvora 2006. ko zna kud bi me život odveo. Život? Upravo u Spužu sam shvatio da sam poražen na svim životnim poljima. Osam mjeseci, koliko sam proveo u ćeliji, u meni je sazrijevala odluka da moram da se „skinem“, da drogi moram reći zbogom. Nekako u isto vrijeme moja porodica se preselila na Seljanovo. Nikad neću zaboraviti oči moje majke kad sam joj saopštio svoju odluku. Dobio sam podršku i od nje i od brata. I, zaista, od izlaska iz zatvora nijesam uzimao drogu. Bio sam nesiguran, preznojavao se, gubio razum, ali - izdržao sam. Ubrzo upoznajem dr Kaluđerovića i tako počinje moj prvi korak u novi život. Kasnije sam postao član novoformirane grupe samopomoći zavisnika, koju je vodio upravo dr Kaluđerović. Prošao sam program „12 koraka“ i nastavio da svoje znanje i iskustvo prenosim drugim zavisnicima. Pomažući drugima, vidim svoj život kao na dlanu. Danas sam najsrećniji kad vidim odlučnost u očima nekog mladog zavisnika da želi da se izliječi...

On nije samo ljekar. On je moj prijatelj. Čovjek kojem jednostavno vjerujem. Čovjek koji mi je pokazao pravi put u novi život. Da njega nijesam sreo i dalje bih, vjerujem, patio na nekom podgoričkom trotoaru. On me izliječio od kuge zvane droga i - pobijedio heroin u meni...

Ovim riječima je nedavno svoju ispovijest za „Pobjedu“ počeo dugogodišnji bivši narkoman iz Podgorice Ljubiša Bošković (38). Slično su govorili i njegovi „jarani sa igle“, takođe bivši narkomani o kojima smo pisali - Tivćanin Dražen Žegura i Podgoričanin Srđan Redžić. Njihove riječi poslužile su nam kao povod za priču o tome - ko je dr Ljubinko Kaluđerović, čovjek koji je od 2006. godine, odnosno otkad je iz Moskve došao u Podgoricu, tri puta pobijedio „kugu 21. vijeka“ i trojicu bivših narkomana izveo na pravi put, kako kažu.

Inače, dr Kaluđerović je danas zaposlen u Centru za rehabilitaciju i resocijalizaciju na Kakarickoj gori, u Podgorici jednom sedmično radi u Centru za mentalno zdravlje, a možete ga naći i u Domu zdravlja na Koniku....

O dr Ljubinku Kaluđeroviću se mogu ispričati mnoge priče. Najljepše su, svakako, one o njegovim moskovskim godinama, o danima studiranja i pomaganju ljudima ogrezlim u paklu. Bio je vodeće ime u liječenju narkomanije u Moskvi, a danas je svakako najpoznatiji crnogorski psihijatar - narkolog.

Mi ćemo ovu priču ipak početi iz njegovih Berislavaca, odnosno iz Podgorice. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u glavnom gradu Crne Gore. Bio je lučonoša koji se od svojih vršnjaka razlikovao po tome što je džeparac trošio obilazeći znamenitosti raznih evropskih gradova. Tako su njegovi roditelji Veselin i Nevenka Kaluđerović godinama nagrađivali svog jedinca i njegove knjižice pune petica. Tada je Ljubinko Kaluđerović i izučio prvu životnu lekciju: najvažnija je - sreća u porodici. Uzajamno razumijevanje, otvoren razgovor o svemu, pomaganje... Zato i danas svaka njegova priča sa pacijentima počinje upravo pričom o porodici, o ulozi roditelja u liječenju djece koja su krenula putevima droge.

„Očigledno, ništa nije slučajno“, veli sjećajući se početaka. Nije slučajna ni njegova ljubav prema Rusiji. Kaluđerovići iz Berislavaca, otkad znaju za sebe, znaju za ljubav prema ruskim prijateljima Gruzinovima. Čak četiri generacije Kaluđerovića godinama održavaju kumovske veze sa njima. A Gruzinovi su još daleke 1918. godine došli u Berislavce. Ljubinkov prađed Stano im je bio kum. Poslije je to kumstvo nastavio Stanov sin Drago, pa Dragov sin Veselin, pa Veselinov - dr Ljubinko. Možda baš tu treba tražiti korijene Ljubinkove želje da u Moskvi završi Medicinski fakultet, zatim psihijatrijsku specijalizaciju, pa da se bavi liječenjem narkomanije. U Moskvi je upoznao i svoju suprugu, dr Olgu sa kojom ima kćerku Sofiju i sina Nikolaja, koji su danas mezimci đeda Veselina i babe Nevenke.

Ipak, svaka priča o dr Ljubinku Kaluđeroviću počinje pričom o drogi - najvećem zlu današnjice, zatim o njegovim iskustvima iz Moskve, o Kakarickoj gori, izliječenim narkomanima, heroinu i kokainu, koji sve više uzimaju danak među mladima širom Crne Gore.

- Narkomanija je zaista najveće zlo današnjice i „kuga“ ovoga vijeka. Ona razara porodice, uništava mladost, brakove, karijere, prijateljstvo. Zato je treba sasjeći u korijenu, odnosno najviše pažnje posvetiti prevenciji. U tome roditelji djece narkomana imaju nezamjenljivu ulogu. Roditelji ne smiju prebacivati krivicu s jednog na drugog. Oni zajednički treba da pronađu onu dobru ličnost u svom djetetu, da ga zajedno vaspitavaju i zajedno liječe. Od toga ne treba da budu preči ni biznis, ni karijera, ni ništa drugo. Jer, droga je porodična bolest koja se najbolje i najbrže liječi u porodici – kaže on.

Govoreći o metodama za liječenje bolesti zavisnosti sa kojima se dosad susrijetao u Moskvi, dr Kaluđerović ističe da je jedan od načina koji daje dobre rezultate takozvane komune. Riječ je o izolovanim mjestima u kojima se nastavlja liječenje narkomana nakon izlaska iz bolnice. U njima se ostaje od tri mjeseca do nekoliko godina. Komune su mjesta gdje se održavaju skupovi, gdje ni jedan novi narkoman nema pravo glasa. Ti razgovori i razmjena mišljenja (komune finansiraju roditelji) su se pokazali veoma uspješnim. Osim stručne pomoći narkomani se bavi i korisnim radom (poljoprivreda i slično) a mnogo im znači i iskustvo izliječenih narkomana. Oni svuda u svijetu rade kao volonteri i pomažu u liječenju. Na Narkološkoj klinici u Moskvi, na primjer, poznat je slučaj volontera koji se pet puta liječio i pet puta vraćao drogi. Kad su mu umrli i otac i majka, odlučio je da se vrati normalnom životu. I sam je pobijedio... Sad on pomaže zavisnicima - priča dr Kaluđerović.

Prema njegovom mišljenju, zajednički timski rad je najbolje rješenje i bez njega nema liječenja bolesti zavisnosti.

- Ljekar, psiholog, roditelj, rodbina, trener, supruga, djevojka, izliječeni narkomani... Kad se svi oni udruže biće rezultati. Tako se najbolje pronalazi ličnost u narkomanu. Tako je bilo i u slučaju liječenja Dražena Žegure, Ljubiše Boškovića i Srđana Redžića - kaže dr Kaluđerović.

Malo je profesionalaca

Dr Kaluđerović se danas dnevno susretne i sa po pedesetak zavisnika. Svaki od njih je priča za sebe, kaže. A svaka njihova priča je tužna na svoj način. Bilo da je to priča o đedu čiji su i sin i snaha narkomani, a on ne zna šta će sa dvoje unučadi, bilo da je to uplakana majka koja je opet morala da sinu jedincu da čitavu penziju za drogu, bilo da je to otac koji je zbog sina utjehu morao tražiti u alkoholu.

- Zato treba uraditi sve, kaže dr Kaluđerović, da Crna Gora dobije mnogo više profesionalaca u ovoj oblasti, jer se jedino tako može uspješno nositi sa ovim društvenim zlom koji sve više pogađa mlade.

Stvaranje nove ličnosti

Dr Ljubinko Kaluđerović stalno naglašava da je zavisnost problem koji se ne može sakriti. Zato je otvoreni razgovor u porodici prvi pravi korak u liječenju zavisnika, dok je drugi traženje stručne pomoći u specijalizovanim ustanovama...

- Inače, u posljednje vrijeme sve više zavisnika se obraća Centru za mentalno zdravlje u Podgorici, tražeći u njemu i nadu. Njih je preko hiljadu (na Kakarickoj gori ih trenutno ima 23). Nažalost, ima i slučajeva koji moraju sve da nas zabrinu, priča dr Kaluđerović.

Juče su, recimo, na njegova vrata zakucale dvije trudnice narkomanke. „Ako se zna da su njihovi muževi takođe narkomani, onda jasno, kaže on, da će njihova djeca biti veliki problem za ovo društvo. U rješavanje takvih problema treba da se uključe socijalne i druge službe, šira porodica, čitavo društvo...

U ovakvim slučajevima najvažnije je pitanje - kuda odvesti takvu djecu? Kome ih povjeriti? Zato je program „12 koraka“ program traženja nove ličnosti u svakom zavisniku. Jer na grupama anonimnih narkomana i na skupovima nevladinih organizacija koje se bave ovim problemima, kakva je recimo NVO „Raskršće“, okupi se i do 70 zavisnika, koji iskrenom razmjenom iskustava liječe kako nove zavisnike, tako i sami sebe. Jednom riječju, „12 koraka“ je kao i svuda u svijetu putokaz svakom zavisniku kako da se oporavi. Jer, ne treba zaboraviti, suština zavisnosti je u ličnosti zavisnika, a psihološka zavisnost prethodi fizičkoj“.

Okrenuti novi list

- Zavisnik kojem je istinski do oporavka, a ne do pukih priča o „novom i drugačijem životu“, mora vježbati da bi mogao da izdrži i prihvati stvarnost od koje je uvijek bježao u drogiranje. Stvarnost je, naime, njemu uvijek bila omražena. Dok prezire stvarnost zavisnik ustvari prezire sebe u njoj. Dostojanstvo životnog hoda odavno je izgubio, a način na koji je podlegao okolnostima s pravom mu se čini više nego bijednim. On je stoga više nego bespomoćno bijesan na vlastitu zavisničku stvarnost koja ga primorava da čini stvari u kojima se ne prepoznaje, a koje su svjedok činjenici da kao čovjek propada - kaže dr Kaluđerović.

- Prije nego što krene putem oporavka, a nakon što je dodirnuo dno vlastitog propadanja, zavisnik je sam sebi nepodnošljiv. Slomljen je crnilom svog narkomanskog života, pa ne vidi da bi za njega mogla postojati bilo kakva drugačija stvarnost osim njegove zavisnosti. Zavisnik je tada nepodnošljivo očajan. On je toliko deprimiran svojom nesrećom da stalno očajava nad svojim pravim JA. Izdrži li dovoljno dugo u poziciji tako dubokog i iskrenog očajanja, on će se pročistiti i razriješiti u grijehu, pokori i milost iskupljenja. Tek kroz iskreno pokajanje i pokoru, on dobija priliku da preraste svoju zavisnost - ističe dr Kaluđerović.

Preuzeto sa zvanicnog sajta kamanje "Ujedinjeni protiv droge"

Danas poklon čitaocima: Treći deo atlasa „Anatomski putevi droge”

- Sve psihoaktivne supstance deluju na ceo organizam, ali ono što je vezano i za definiciju psihoaktivnih supstanci jeste da one deluju na stanje svesti, a zna se da je njeno sedište centralni nervni sistem, odnosno mozak. Prve i akutne promene prvo se vide na mentalnom zdravlju. No, pored oštećenja nervnog sistema u zavisnosti od vrste i načina na koji se uzimaju droge, narušava se i rad drugih organa - kaže dr Jasna Daragan-Saveljić, direktorka Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti u Beogradu.

Koliko je vremena potrebno da se ošteti nervni sistem pre svega zavisi od vrste droge koja se uzima, genetske predispozicije, konstitucije, od stanja organizma, godina, načina uzimanja droge. Uglavnom je potrebno nekoliko godina da dođe do oštećenja somatskog zdravlja.

- Osobe oštećenog nervnog sistema upadaju u depresivna stanja, kasnije praćena i psihoorganskim promenama. One su uvod u psihoorganski sindrom koji se manifestuje smanjivanjem intelektualnih i kognitivnih funkcija. Pacijent pati od jedne vrste početne demencije, smanjena mu je moć rasuđivanja i teško pamti - kaže dr Saveljić.

Organ koji najviše strada posle mozga jeste jetra, a od droga koje se udišu i puše neminovna su oštećenja pluća.

Kad organe stalno bombardujete psihoaktivnim supstancama, objašnjava dr Saveljić, konstantno narušavate njihovu funkciju i u jednom trenutku dolazi i do strukturne promene. Pored jetre koja najčešće strada jer se u njoj prerađuju svi toksini, veoma su ugroženi pluća, bubrezi, srce i kardiovaskularni sistem.

- Ne postoje lake i teške droge, postoje samo teške droge, a najteža je ona koja se uzme prvi put jer je to ulaz za sve ostale. Organizam se brzo adaptira na svaku drogu. Strana supstanca lako postaje sastavni deo metabolizma, organizam više ne može da funkcioniše bez nje. Njenim izmicanjem, odnosno uskraćivanjem, dolazi do poremećaja rada celog organizma, i nastaje apstinencijalni sindrom, kod nekih je blaži kod nekih teži, što opet zavisi od vrste, načina i upotrebe droge - kaže dr Saveljić i objašnjava kako svaka od njih posebno utiče na organizam. 

Utiče na nervni i endokrini sistem. Nisu pošteđena ni pluća jer jedan džoint ima dejstvo kao pakla cigareta. Poremećen je i menstrualni ciklus.

Oštećuje krvne sudove, često dolazi do tromboze. Ovisnici mogu čak da ostanu bez ekstremiteta kad drogu ubrizgaju u arteriju. Česta su i oštećenja perifernog nervnog sistema, pluća. 

Veoma adiktivna droga, stvara veću zavisnost od heroina. Stradaju centralni i periferni nervni sistem, nastaju atrofične promene na nosu. Budući da je ubrzan i rad srca, neminovno se oštećuje i kardiovaskularni sistem. 

Dovodi do poremećaja pritiska i pulsa i naglog gubitka tečnosti. Dehidriranost organizma može da se okonča i epi napadom ili srčanim udarom. 

Retka droga, izuzetno moćna jer daje klinički sliku sličnu psihozi u kojoj pacijenti dugo ostaju. Nažalost, bilo je onih koji zauvek ostanu u stanju dezorijentisanosti i halucinacija. Teško oštećuje nervni sistem.

Preuzeto sa:

2010 © - blic.rs

Kako prepoznati da se dete drogira

„Radoznalost je ubila mačku”, kažu neki, ali radoznalost može stvarno da uništi i vaše dete ako ga ne usmerite na vreme. Adolescenti osim što su radoznali, imaju želju da budu prihvaćeni u društvu, da se dopadnu nekome ili da jednostavno pobede svoju nesigurnost tako što će uzimati drogu. Ako već dođe do toga, promena u ponašanju i promena društva mogu da budu glavni pokazatelj roditeljima da se sa njihovom decom nešto loše događa.

Danas poklon čitaocima „Blica” - prvi deo atlasa „Anatomski putevi droge”

O projektima koji su realizovani od usvajanja strategije, ali i o načinima na koje će ovo ministarstvo ubuduće baviti borbom protiv droge za „Blic” govori ministarka Snežana Samardžić-Marković.

- Budući da ovo ministarstvo ne može ni da hapsi niti da sudi, mi se trudimo da mlade što više informišemo o svim štetnim dejstvima droge i tako preventivno delujemo. Uglavnom se obraćamo učenicima završnih razreda osnovnih škola i srednjoškolcima. U okviru usvojene Strategije za borbu protiv droge pokrenuli smo veliki projekat „Zdrav stil – moj stil” o lošim aspektima droge. To smo uradili zajedno sa nevladinim organizacijama i omladinom JAZAS-a. Ovaj projekat je bio osmišljen kroz koncerte održane u 17 gradova Srbije, gde nije bilo mesta ni alkoholu ni cigaretama, a tokom kojih su mladi bili informisani o svim lošim stranama konzumiranja narkotika. Pokrenuta je i akcija “Šta treniraš”, u saradnji sa „Koka-Kolom“ i više od 50 sportskih saveza u zemlji, tokom koje su mladi mogli da se upoznaju sa brojnim sportskim aktivnostima i provere svoje zdravlje.

- Stav Ministarstva za omladinu i sport je da je sport jedan od najprivlačnijih aktivnosti za mlade. Oni se rado uključuju u sportske događaje, a sport bez sumnje nudi zdrav način života. Istraživanja su pokazala da je 30 odsto mladih angažovano u sportu i tu je možda i najveći odziv. Zato smo, između ostalog, i izgradili ili renovirali 68 hala, 200 otvorenih terena, klizališta i bazene kako bismo mladim ljudima omogućili da se bave onim što je za njih najbolje. Ispostavilo se da volonterske akcije, kućni saveti i slično nisu preterano zainteresovali mlade. 

- Postoji ideja za takozvane roditeljske patrole u osnovnim i srednjim školama, gde bi roditelji zajedno sa školskim policajcima šetali dvorištima. Na taj način bi pratili kako se njihova deca ponašaju i da li se neko izdvaja iz grupe. Roditelji su izuzetno važna karika u preventivnom delovanju na mlade i njihovo učešće bi mnogo značilo. Nažalost, roditelji u Srbiji su slabo angažovani kako bi i zaštitili svoju decu. Zato smo se, između ostalog, pridružili inicijativi “Blica” kako bi sve neophodne informacije o štetnosti droga doprle do što većeg broja dece i roditelja.

- U Nišu postoji akcija u okviru koje slavne ličnosti odlaze u škole i drže predavanja deci o štetnosti droga. Takođe, blisko sarađujemo sa Vladom Divcem i Olimpijskim komitetom, kao i sa Aleksandrom Šoštarom i Sportskim savezom Srbije, sa kojima planiramo akcije za đake petog i šestog razreda. Ipak, veći angažman poznatih u ovakvim akcijama, koji i te kako treba pozdraviti, sigurno bi doprineo tome da mladi, možda, malo više obrate pažnju na ono na šta ih upozoravamo.

- Ministarstvo za sport i omladinu u februaru će raspisati konkurs za akcije iz oblasti informisanja mladih i vršnjačkih edukacija. Svi koji imaju ideju ili program koji bi pomogao mladima da se upoznaju sa štetnim dejstvima narkotika i istovremeno im pružio alternativu mogu da se jave na konkurs. Takođe, mogu i da se obrate lokalnim kancelarijama za mlade ili s nama kontaktiraju preko sajta ministarstva www.mos.gov.rs. Moram navesti dva primera. U Donjoj Trnavi i Donjoj Toponici jedna neformalna grupa mladih, koja je sebe nazvala “Kobra”, pokrenula je akciju uklanjanja divlje deponije. Akcija je podrazumevala i izgradnju dečjeg parka i igrališta na istom mestu. Videvši njihovu akciju i entuzijazam, pridružili su im se i odrasli. Ohrabreni tom podrškom, ovi mladi organizovali su potom i akciju krečenja Doma kulture. Tu, budite sigurni, nema mesta za drogu. 

Psihička zavisnost je mnogo teža od fizičke

Šta znači reč „narkotik“

Preuzeto sa: Mondo

04. decembar 2010. 

Promena ponašanja je u tim godinama normalna pojava i tu je, kako smatra neuropsihijatar Tanja Raičević, vrlo važno umeti tačno proceniti da li je to samo životna faza ili je dete počelo da se drogira. Pošto adolescencija vuče u drugačije ponašanje i bunt protiv autoriteta, dete treba posmatrati i biti s njim da bi se uočila razlika.

Roditelj koji redovno “prati” svoje dete neće imati problem da napravi razliku, ali za one koji ne znaju ili kojima je lakše da misle da je sve u redu, evo nekih znakova na koje treba da obrate pažnju.

Kasnije dolaženje kući može da bude pokazatelj, mada je tinejdžerstvo doba kada se počinje sa izlascima. Zatvaranje u sobu opet samo za sebe ne mora mnogo da znači, ali i može da bude pokazatelj da dete želi nešto da sakrije i da je okrenuto sebi. Promena društva je već konkretniji pokazatelj i treba da se postavi pitanje zašto je došlo do toga.

"Odsustvo deteta u kući, i fizičkog i psihičkog, glavni je kriterijum za promenu ponašanja kod narkomana. Kada zavisnost već uzme maha, dete dobija zapušten izgled, uske zenice, mada danas mladi stavljaju kapi za oči. Kod nekih postoji crvenilo oko nosa, izbodene vene u zavisnosti od toga čime se drogiraju", kaže za "Blic" dr Raičević, šef intenzivne nege u Specijalnoj bolnici za bolesti zavisnosti u Drajzerovoj.

Ona dodaje da postoje neki specifični pokazatelji za različite droge. Na primer, oni koji konzumiraju marihuanu, imaju crvene oči, jedan specifičan zadah i zatvaraju se u sebe, dok oni koji konzumiraju ekstazi postaju hiperaktivni, ubrzani, jako se znoje, uzimaju dosta vode, imaju krvave beonjače...

Drugačije mišljenje ima psihoterapeut Zoran Milivojević koji smatra da “promena ponašanja u tinejdžerskom periodu dolazi kao neminovna stvar i da ima puno lažnih znakova koji mogu da uplaše roditelja”.

Roditelji su već dovoljno paranoični prema pubertetlijama. Depresija, emotivno nezadovoljstvo i popuštanje u školi mogu da se jave i sami od sebe. Po njemu, jedini siguran pokazatelj je testiranje mokraće na drogu, bilo da to roditelj uradi krišom, bilo da je to u dogovoru sa detetom. Postoje razni testeri koji detektuju razne vrste droga i daju rezultat posle samo nekoliko minuta.

"Važan je odnos roditelj-dete i da se dete redovno prati jer ćete tako najbolje uvideti razlike. Isto tako, preporučujem u svakom trenutku razgovor deteta sa roditeljem na temu droge, kao što ja radim sa svojim detetom. Imam dogovor sa svojim sedamnaestogodišnjakom da kad god mi deluje sumnjivo, da urin na analizu i to smo već nekoliko puta uradili", priča Milivojević.

Iskustvo doktora u Drajzerovoj pokazuje da deca počinju da uzimaju droge najčešće u 16. i 17. godini. Ponekad je to iz čiste radoznalosti, ponekad da bi ih prihvatilo društvo, a nekad je to želja da se dodvore suprotnom polu ili nekad da se “opuste” ako su nesigurni.

"Kada dođu kod nas na razgovor, prvo ih pitamo da li znaju da droge izazivaju zavisnost. Ono što je poražavajuće je to da svi kažu da znaju, ali da su mislili da oni neće imati krize", kaže Tanja Raičević.

Droga može da uništi ili teško ošteti složene mreže nerava i krvnih sudova u mozgu, pokazuje studija naučnika Univerziteta u Rostoku (Nemačka).

Prvo sistematsko istraživanje mozgova umrlih od droge, kojim je obuhvaćeno 200 osoba starih od 15 do 45 godina, pokazuje da konzumiranje narkotika tokom dužeg perioda uzrokuje prevremenu degeneraciju mozga. Nemački naučnici su, između ostalog, zabeležili odumiranje nervnih ćelija, kao i smanjenje broja veza između neurona. Veliki broj nervnih puteva kod ovih ljudi bio je potpuno uništen.

"Na krvnim sudovima smo primetili promene karakteristične za prevremeno starenje", kaže stručnjak za sudsku medicinu i jedan od autora studije Andreas Bitner. On se kritički izrazio povodom činjenice da je konzumiranje kanabisa (hašiš i marihuana) kod mladih često uobičajena pojava, iako je reč o opasnoj drogi koja dovodi do upotrebe težih narkotika. Kod nekih ljudi kao posledica uživanja droge mogu da se jave psihoze.

U većini slučajeva, korisnik se ne zadržava na samo jednoj drogi.

"Poznato je da ljudi koji koriste opojna sredstva imaju probleme s pamćenjem i da njihova radna sposobnost uglavnom opada, što je potvrdila i ova studija. Stručnjaci su utvrdili da je LSD najjača psihoaktivna supstanca. Doza od svega 25 mikrograma dovoljna je za određeno dejstvo. Više od 4.000 biljaka sadrži psihoaktivne supstance."

Veza između upotrebe marihuane u mladosti i pojave depresije u kasnijim godinama postoji, mada ne u svim zemljama podjednako, navodi se u studiji Svetske zdravstvene organizacije, na uzorku od 85.000 ljudi u 17 zemalja.

Depresija je jedno od najčešćih psihičkih oboljenja, sa dalekosežnim posledicama po opšte stanje obolelih, a upotreba marihuane, odnosno kanabisa, u ranom uzrastu (sa 16 godina ili još ranije) već odavno je smatrana jednim od mogućih uzroka njene pojave tokom kasnijih godina.

Šef međunarodnog tima istraživača Ron de Graf i njegova ekipa došli su do zaključka da rana upotreba marihuane, izglede da se tokom kasnijeg života oboli od depresije povećava u proseku za 50 odsto, pri čemu se ovaj procenat donekle razlikuje od zemlje do zemlje. Najizraženija međuzavisnost primećena je u Nemačkoj, Ukrajini, Nigeriji, Južnoj Africi i Novom Zelandu.

(MONDO)